Starogradska lirska romansa Javni domen (krajem 19. veka zabeležena u svim većim varošima)

Bolujem ja

Poznata i kao: Bolujem ja, boluješ ti

Jedna od temeljnih romansi o obostranoj skrivenoj patnji

Tekst pesme
Bolujem ja, boluješ ti,
Bolujemo od ljubavi!
Jer nikog nema na svetu tom,
Da ublaži našu bol!
Mesečina tiho sja,
A ja nemam mirnog sna,
U mislima samo ti,
Moja prva ljubavi!
Što te nema, zlato moje,
Da me tvoje usne poje,
Da mi rane zalečiš,
I ljubav mi podariš?
Bolujem ja, boluješ ti,
Zajedno ćemo umreti,
Pod belim kamenom tim,
Večno ćemo snivati!

Istorijski i muzikološki kontekst

Varoška romansa „Bolujem ja“ spada u najpoznatije i najšire rasprostranjene starogradske kompozicije u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije. Zabeležena u drugoj polovini devetnaestog veka, ova pesma sažima suštinu romantičarskog koncepta „ljubavne bolesti“ (Weltschmerz u intimnoj sferi), gde ljubav nije izvor lake radosti, već fatalna, egzistencijalna muka koja obuzima oba partnera. Stih „Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo od ljubavi“ postao je univerzalni aforizam varoškog osećajnog života.

U muzičkom pogledu, kompozicija je građena u arhaičnom, umerenom tročetvrtinskom ritmu sa naglašenim prvim dobom, oslanjajući se na formu polaganog građanskog valcera. Melodijska linija se kreće unutar mola, sa uzlaznim frazama koje nose vapaj za dodirom i isceljenjem, dok se u kadencama ponovo vraća u mirni ton pomirenja sa sudbinom. U instrumentalnim obradama, naročito uz violinu Vlastimira Pavlovića Carevca ili tamburaške sastave Save Vukosavljeva, pesma dobija izuzetnu zvučnu punoću kroz preplitanje polifonih melodijskih linija.

Pesmu su u trajnu baštinu uvrstili velikani poput Predraga Gojkovića Cuneta, Olivere Marković, Danice Obrenić i Zvonka Bogdana. Zbog svoje jednostavne forme, melodijske neposrednosti i dramatskog naboja, „Bolujem ja“ je postala jedna od retkih pesama koje podjednako pripadaju salonskoj tradiciji, koncertnim dvoranama i autentičnoj atmosferi boemskih kafana.